Povijesni kutak - Piše: Stjepan Beretić

Kuga, ratovi, razvojačenje u Somboru

Od 1719. godine Somborci su imali svoju župnu crkvu s drvenim tornjem, u kojem su bila dva zvona. Kako diljem Bačke, tako je i u Somboru oduvijek bilo veliko poštovanje prema pokojnima. Muhi spominje na 104. stranici svoje knjige, 1725. godine, da je somborski građanin Matija Mandić na groblju od čvrstog materijala dao podići kapelu svetoga Križa. Često se čuje kako su Bačvani živjeli u slozi i miru. I kad je bilo sloge, mira nije bilo. Somborci su od 1733. do 1735. godine sudjelovali u ratu koji je Karlo III. pokrenuo protiv Francuske i Španjolske. Na čelu somborske konjičke jedinice je bio kapetan Marko Marković, a na čelu pješačke jedinice kapetan Jovan Damjanović. Karlo III. je 1736. godine pokrenuo neuspješni rat protiv Turske, a 1738. godine je i Potiska vojna krajina morala u taj rat. Osim dvojice gore spomenutih kapetana u rat su otišli somborski poručnici: Mijo Bokerović, Martin Parčetić, Bartol Rajić, Ivan Bašić, Mijo Pletikosić i Gabriel Pavlović.

Potres i kuga u Somboru

Rat povlači za sobom bolesti, a Somborci su osim bolesti bili pogođeni i potresom. Godine 1737. Sombor je pogodio potres. I dok su popravke bile u jeku, 1738. godine, Somborci su morali u rat, osim toga 1738. godine je pogodila Sombor i cijelu Bačku kuga. Umrlo je više tisuća ljudi. Somborski kroničar, otac Bono Mihalović spominje, kako je u somborsko svratište navratio jedan grčki trgovac, koji je zarazio sve ukućane, pa je tako kuga počela harati gradom. Jedan svećenik nije bio dostatan da obiđe sve bolesnike i da obavi sve sprovode. Pomor je bio tako velik da su u to vrijeme Somborci udarili temelje dva pravoslavna i dva katolička groblja. Od kuge je 20. siječnja 1739. godine umro i otac Dominik Zombory. U Somboru su tako ostala još samo tri franjevca svećenika. Otac Dominik je sahranjen u zajedničku grobnicu iza kapele svetoga Roka na današnjem Velikom katoličkom groblju u Somboru. Nakon što je prestala opasnost od kuge, subotički su franjevci zajedno sa svojim vjernicima podigli zavjetnu kapelu svetomu Roku.

Ratovima nikad kraja

Godine 1740. vlast je preuzela Marija Terezija, a već 1741. godine izbije rat između Pruske, Bavarske i Francuske protiv Austrije. I opet je cijela Potiska vojna krajina morala u rat. Mnogo je Hrvata i Srba sudjelovalo u tome ratu, a neki su u rat otišli kao dragovoljci. (Ferdo Šišić, Pregled povijesti hrvatskoga naroda, Zagreb 1962, str. 324.). Somborci su ratovali 1741. godine u Šleskoj, 1742. u Moravskoj, i 1743. u Bavarskoj. U tom je ratu pod zapovjedništvom kapetana Jovana Damjanovića sudjelovalo 200 somborskih konjanika i 600 pješaka. Dvije trećine Somboraca su bili Srbi, a jedna trećina Hrvati. Drugi turski rat, a i ovaj, nasljedni, odnio je mnoge živote. Jedan zapis iz 1746. godine svjedoči o 300 somborskih udovica i siročadi. Među ono malo ratnika koji su se vratili iz rata je bilo mnoštvo ranjenika i bogalja. O tome piše Muhi na 95. i 96. stranici svoje knjige.

Franjevački samostan u Somboru

Dok je u Somboru bio gvardijan otac Marko od Lipe, i dok su Somborci ratovali u Bavarskoj, 1743. godine, položio je kalačko-bački nadbiskup Gabriel Patačić kamen temeljac za novo krilo samostana. Prigodni svečani govor na latinskom jeziku održao je generalni lektor osječke franjevačke bogoslovije, otac Franjo Ivanović. Na svečanost se okupilo gotovo sve bačko plemstvo, predstavnici vojnih i građanskih vlasti. Sredstva za gradnju samostana namakli su franjevci, što iz ušteđenog novca, a što prihodima za svojih posjeda. O tome piše otac Bono Mihalović u svome ljetopisu pod naslovom De impositione primi lapidis pro Conventu Zomboriensis, a navodi ga Muhi na 107. stranici svoje knjige.

Razvojačenje

Kad je Marija Terezija 1. srpnja 1745. godine raspustila Vojnu krajinu, Srbi su pokazali veliko protivljenje. U Subotici, kao i u Somboru, nezadovoljni su graničari odlučili napustiti svoje gradove. Nisu bili spremni predati oružje. Tako su se subotički i somborski krajišnici - mahom Srbi - odselili i nastanili u Srijemu i u šajkaškom kraju, u selima: Lok, Mošorin, Gardinovci, Gospođinci. Svoj grad je napustilo 546 nezadovoljnih somborskih obitelji. Subotički Hrvati, plemići, koji se nisu htjeli odreći vojničke službe su se 1748. godine nastanili u pustari Lemeš (Nemesmilitics - Svetozar Miletić), koja je tada nosila ime Telečka. Mnogi su se nezadovoljni Srbi kasnije ipak vratili u Suboticu. O tome piše Sekulić na 143. stranici svoje knjige Narodni život i običaji bačkih Bunjevaca iz 1986. godine i Petar Pekić na 91. do 96. stanice svoje knjige Povijest Hrvata u Vojvodini iz 1930. godine.

Kako su nastajali salaši

Godine 1746. stručno županijsko povjerenstvo je obavilo popis stanovništva i procjenu imovine. Oko Sombora se nizalo 9 pustara, odnosno 9 skupina salaša. Od tada spomenutih 9 pustara i danas pod istim imenom postoji: Bukovac, Nenadić, Gradina, Čičovi, Rančevo, Bilić i Šaponje. Spominje se još i Ivanovo Selo. U tih osam skupina salaša postojale su tada ruševine srednjovjekovnih crkvica. To znači da su se Hrvati i Srbi nastanjivali i podizali svoje kuće oko crkvišta. Jedino u pustari Piperos nije bilo crkvišta. O tome piše Muhi na 110-112. stranici svoje knjige.

Sombor pao pod županijski vlast

Na Svi svete 1745. godine odredbom kraljice i carice Marije Terezije Sombor je izuzet od vojne vlasti, te je pao pod županijsku vlast. Najveće nezadovoljstvo su iskazali Srbi, ali su bili nezadovoljni i Hrvati. U to ime su se sastali najugledniji Somborci iz oba naroda, te su odlučili sve poduzeti kako bi Sombor postao slobodni kraljevski grad. To je povjerenstvo skupilo 200 srpskih i 100 hrvatskih potpisa, što u gradu, što na salašima. Molba je napisana na srpskom jeziku, a okupljeni uglednici su se složili da povjerenstvo, u sastavu Martin Parčetić, Mijo Bokerović, Atanasije Sojšić i Stevan Radojević preko tumača Matolayja, odmah počne pregovore o povlastici slobodnog kraljevskog grada u Beču. (Muhi 108-109).